Prva nedjelja u mjesecu znači jedan "Bez dlake na jeziku" post. Današnji je jedan bolni.
Celulit. Prodaje novine, članke, maglu. Zašto je to tako?
I da, vjerojatno ću koristiti riječi koje donekle mijenjaju psovanje, pa si slobodno zamislite da psujem. :D


Nije bitno radi li se o člancima i tekstovima koji vam "savjetuju" kako se riješiti celulita ili o onim člancima koje svaka žena jedva dočeka i bolje si to odmah priznajte, onih u kojima je hrpa slika slavnih žena s celulitom, pa se naslađujemo.

Mislimo si da ako žena s milijunima na računu ima celulit, onda je ok ako ga imamo i mi. Tješimo se i osjećamo se bolje. Osjećamo se bolje gledajući tuđe "nedostatke" i iste stavljam pod navodnike jer su to nametnuti nedostatci.

Gdje je jednom netko rekao da je celulit freakin nedostatak? Kad malo razmislite, da je jednom davno u nekoj pricici ili na filmu netko vidio celulit i rekao kako je to zanimljivo i lijepo, svi bi ga ponosno furali. Ili da jednom davno netko u nekoj pricici ili filmu nitko ništa nije rekao, bilo bi ok.

Evo primjera. Prije desetak godina svi su vikali da su pjegice fuj i da koža izgleda prljavo. Pa je mala Magdalena dolazila kući iz škole i trljala lice s jagodama, kupusom, kiselim krastavcima ili bilo čime sličnim što su joj bake iz susjedstva predložile da koristi na svom licu da skine te fleke. Danas ljudi tetoviraju pjegice, odjednom, je da izgledaju kao upaljeni miteseri, ali važna je namjera,

Da se vratimo na celulit, svijet kaže da je to nedostatak pa ga sad svi tako gledamo. Iz usta žena sam čula koliko im je to ružno za vidjeti, iz usta žena koje imaju celulit izašle su riječi koje vrijeđaju žene s celulitom. WTF?!

Prvo, da budemo s tim na "ti", "celulit" iliti freakin masno tkivo imamo svi. Znate tko ga nema? Nemaju ga Arnoldi Schwarzeneggeri i ostali body builderi na dan natjecanja iliti pokazivanja nauljenog i narančastog tijela. Zapravo je jednostavno zašto ga oni nemaju, to možete i vi. Tri tjedna prije natjecanja nemojte jesti, a vode pijte toliko da ne umrete. Cilj vam je skroz jednostavan, da vam se koža od dehidriranosti fino stisne na mišiće i vene. Opala, čestitam, sad izgledate kao osušeni jorgovan. I to kažem jer se moj osušio i to sam tek jučer shvatila.

Majke mi moje, kad vidim one članke poput "ljeto bez parea" dođe mi da vrištim. Kad čujem žene na treningu kako samo o hrani i kilogramima raspravljaju, dođe mi da vrištim. Kad vidim režime prehrane, dođe mi da vrištim. I kad čujem žene i djevojke koje izgledaju tako dobro, a toliko kukaju i idu na dijete, dođe mi da vrištim.



Vrhunac mog vrištanja nije daleko. Samo trebam vidjeti da negdje piše neki recept za muffine bez grižnje savjesti. Nisam ja znala da to ima negdje za kupiti. Problem mi je što u receptima nigdje ne piše koliko ide toga "bez grižnje savjesti". Ne volim takve recepte koji navedu neki novi sastojak i ne napišu gdje kupiti, koliko košta. Pa ipak su neki nezaposleni, neki studenti. Nije to ništa, vidjela sam na onim insta pričama da su neki pojeli buhtle iz pekare i unutra valjda ima grižnje savjesti pa ju oni ne osjećaju ili ju osjećaju tek kad pojedu. Neki čudan sastojak.

Bježi mi s očiju s tom grižnjom savjesti.Osjećate li grižnju savjesti kad prođete pokraj nekog gladnog ili žednog ili sami sebe tješite da će novce koje mu date potrošiti na pivo u birtiji? Osjećate li grižnju savjesti kad prođete pokraj bake kod koje ne znaš vuče li teže sebe ili te vrećice iz trgovine pa se opet umirujete govoreći si kako nije trebala ili u trgovinu ako ne može, ima baka taksi i bus i ona najjača, tko meni nosi stvari? Osjećate li grižnju savjesti kad tračate i rugate se i kad ste zli i pljujete vatru po drugima? Osjećate li grižnju savjesti kad spuštate druge osobe da bi se vi bolje osjećali, jer gle, kolegica na poslu je danas malo ljepša od tebe, pa se ne osjećaš moćno? Vruća buhtla je najmanji razlog zbog kojeg biste trebali osjećati grižnju savjesti.

 I što je najgore čitam to i taman se meni jede buhtla s čokoladom, vruća i masna iz pekare. I razmišljam trebam li ja sada osjećati grižnju savjesti? Osjećam li ju? Zašto ju osjećam? Budući da sam ja mršava i osjećam grižnju savjesti jer mi je netko rekao da trebam, jesam li ja sada anoreksična? Što ako ja budem anoreksična? You get the point. Kužimo se.

Umetni psovku, skini taj pareo i hodaj, opusti se i smij se. Ne naređuj se stalno, ne viri ti ništa, nije ti guzica kao naranča. Naranča je u trgovini. Ili negdje na stablu nekom.

Nećemo se zavaravati, svima nam dođu ti trenutci. I meni su nedavno. Ja sam visoka i mršava i imam celulit. Krećem se neprestano, hodam gotovo svaki dan i to onako, poprilično, vozim biciklić, trenirala sam redovno nekoliko puta tjedno, ne visim po fast foodovima. I kao meni to nije bitno. Kažem kao jer sam se u zadnje vrijeme toliko naslušala o tom celulitu da sam ga počela vidjeti i na svom čelu pa sam otišla i kupila i piling i kremu. Kremu koja peče kao da ti netko razara kožu i vadi van sve ispod. Jer, zašto ne, ne? Zašto ne bih cvilila i proklinjala život na podu dok me sve peče i svrbi i žari. Ipak sada odjednom vidim da mi se celulit pojavio na čelu, a kao malo da se nazire i na obrazima. Ono kad postaneš toliko opsjednut.


Baš nas bombardiraju sa svih strana i nije čudno ako počnete misliti o tome, brinuti se, kupovati kremice, trenirati. Ali zar nema više nekako u danu i životu od posnog sira za doručak, ručak i večeru? Planiranja svakog obroka i vaganja? Ne znam, svaka čast ljudima koji to mogu, to je čelična volja i snaga. Ako to već radite ili planirate, samo se pobrinite da to činite iz pravih razloga.

Pišite mi svoja mišljenja u komentarima i čitamo se brzo. M.