Ok, sad razmišljam odakle krenuti i istovremeno si odgovaram da bi početak priče bio sasvim u redu. Početak same priče je puno prije 30. travnja, ali za taj početak nemam datum. Početak je bio tamo negdje kad sam gledala nas male blogere kako se trudimo, kako slikamo, kupujemo, snimamo, ubijamo se i imamo brutalne ideje i kako nitko ne doživljava. I pritom ne mislim da nitko ne čita ili nešto slično, već na to da dođe trenutak kad čovjek shvati da nije bitno koliko se trudiš, koliko si inovativan, brz i spretan, koliko brzo nabavljaš prozvode koji još nisu ni došli u našu državu kako bi ih recenzirao, već da je bitno živiš li u Zagrebu i pripadaš li klasi od negdje deset imena. 

I let's face it. Tih desetak imena nisu loša imena, ali budim realni, postoje neka imena koja su kvalitetnija, zanimljivija i kreativnija i nisu na tom popisu, ne žive u Zagrebu i ne prezivaju se Kanader i ne izgledaju kao Kim K. pa da na tom mogu graditi karijeru (svaka slučajnost sa stvarnim likovima je slučajna), nisu sestrična od tetkine susjede od gradonačelnika i tako to. I onda se u toj realnosti i praznom prostoru koji dijeli nas iz različitih krajeva Hrvatske i imena iz Zagreba, čovjek izgubi, a izgubi i volju i motivaciju. I nije da netko očekuje neku nagradu, nikada nije o tome. 

Oduvijek sam bila protiv te ogromne centralizacije u našoj državi. Ovo oko bloganja je samo banalan primjer, posebno ako uzmemo čitavu situaciju u kojoj se nalazimo. Za one koji ne znaju, ja sam iz Slavonije i kad iz Slavonije dolazite u Zagreb, doslovno je kao da dolazite u neku drugu državu. Nimalo ne pomaže tabla na naplatnim kućicama na kojoj piše da ste došli u RH. Jer RH nije nigdje izvan tih granica. No, kako bilo, nije mi želja ni cilj da se ovo pretvori u nekakva žaljenja ili političke tekstove. Svaka čast određenim imenima, trudili su se i radili da bi bili tu gdje jesu, iako neki sada tu žive na staroj slavi i na tuđem izgledu. (Opet, svaka slučajnost sa stvarnim osobama je slučajna.)

Taman u to vrijeme sam vidjela i da je vrijeme da zagrijem stolicu i krenem pisati diplomski ako mislim diplomirati do ljeta. Jer, you know, ima vremena sve dok ga više nema. Tako je bilo i sa mnom pa sam se nekoliko mjeseci ubijala kako bih istražila i napisala sve za diplomski i pritom sam izabrala temu koja je meni samoj predstavljala veliki izazov.

I da, diplomirala sam prije manje od mjesec dana s temom "Kategoriziranje likovnog izraza prema razvojnim fazama učenika s psihofizičkim poteškoćama". I postala sam magistra primarnog obrazovanja. A sad mogu ići raditi negdje za minimalac. Pljesak.

Neke su se stvari mijenjale i u mom privatnom životu, dosta velike, pa mi je trebalo vremena i da to sve obradim i shvatim i mogu vam reći da apsolutno ništa nisam shvatila. Fu*k it, ne treba u životu sve biti shvaćeno.

Što se tiče samog bloganja, vraćam se, samo malo dručkije nego dosad. Ako ste primijetili, stil pisanja se promijenio i tako će i biti u budućnosti, potpuno prilagođeno mom karakteru. Ne planiram više motati sranja u papiriće od bombona i praviti se fina, kad ja to svakako nisam. 

Sadržajno će tu biti svega, a najmanje (nadam se) dosadnih recenzija i gluposti koje ni ja više ne želim čitati. I da, dizajn se bloga mijenja, kao što vidite. Još imam posla oko uređivanja i popravljanja, ali poprilično je jednostavno. Klik na sliku koja vas zanima i iza nje je post. 

Raspored obavljivanja zasad ostaje isti, svake nedjelje, a ako se što bude mijenjalo, sve ćete saznati. 

Kao i dosad, možete me pratiti putem bloga, Instagrama i Facebooka, sve pod istim imenom - megtalksbeauty.

See ya later, alligator. 😉